Nije hrđavo. Ma hajde biće…
Tako, ili nekako slično se dogodilo prije više godina nakon pitanje „Kako je?“ a upitani odgovori sa „Nije hrđavo.“ Što bi reklo nije lose. Je li?
Međutim kolika je istinita zainteresiranost iza tog pitanja?
Odgovor nam daje odgovor. „Ma hajde biće...“
I fakat bi...
Redali su se padovi i dizanja, ali nikad da skroz se ispraviš, nego uvjek nekako doo pola, ostaneš nekako povijen u leđima, nikako da se onako ispraviš, istegneš koliko možeš, da osjetiš onaj olakšavajući osjećaj kad ti pršljenovi, onako jedan po jedan dođu na svoje mjesto. Al' nejse... Kao što reče naš sagovornik sa početka priče „ Ma hajde, biće...“
Opet, neka je živa glava...
Što bi nekad čovjek nešto i rekao, nekad i vrisnuo, nemaš kome.
Kome?
Citiraću...
...
- Ali nije ni to, ne daju mu bolan da sevdah svira
- Misliš?
- Sigurno
- Ovo kriza, jel'
- Ja, bolan, raja traže veselo! Ko će slušat' tuđu muku...
Tako i jest', idem otvoriti sebi jednu pivu i pustiti Džonija Štulića, danas aktuelnijeg nego ikada... I pjevati na sav glas (priznajem, ružno pjevam) „Kamo dalje rođače...“ i onu „Pit... i to je amerika! ...“

